Emocije ne vrijedi potiskivati
Kad nam umre bliska osoba nastane jedna rupa koja može biti jako velika, duboka i bolna. Ovisno o situaciji i o kome se radi te koliko smo bili bliski s osobom prihvaćanje smrti može nam ići lakše ili teže od ruke.
Kroz fazu gubitka prošla sam u kratko vrijeme dva puta. Prvi put 2012. kad mi je mama iznenadno umrla. Dvije godine kasnije doživjela sam odlazak moje kćerke i to šest dana nakon njenog rođenja. Iako su obje situacije bile teške, moj unutarnji proces prihvaćanja odvijao se na potpuno drugačiji način. Razlog tome bilo je moje iskustvo i duhovno znanje koje sam stekla nakon mamine smrti.
Odlazak mame mi je bio tek priprema.
Svoju mamu sam jako voljela i bile smo vrlo bliske. Zaista smo se družile svaki dan i provodile smo puno vremena zajedno, pogotovo nakon rastave od mog bivšeg muža. Bila je zaista dobra majka sa puno toplih i motivirajućih riječi. K tome bila je izvrsna kuharica koja je uživala u tome da zadovolji svoje najmilije finom domaćom hranom kada god stigne.
Umrla je vrlo iznenadno. Uzrok smrti bila je sepsa koju nismo na vrijeme prepoznali zato što su prvi simptomi bili slični crvenom vjetru od kojeg je kronično obolijevala. U samo četiri dana nakon otkrivanja sepse otišla je od nas na raznim aparatima koji su je držali živom.
Nakon emotivnog vakuuma krenula je tuga.
Njen odlazak nisam mogla odmah realizirati. Bila sam kao u nekom oblaku, zaštićena od onog što se trenutno zbiva oko mene. Bavila sam se organizacijom sprovoda, slušala sam samu sebe kako dogovaram detalje, ali emotivno nisam bila prisutna. Vjerujem da je u pitanju bio neki mehanizam koji me štitio od emotivne boli gubitka voljene osobe.
S vremenom sam sve jače osjećala da nje više nema. Bila sam prazna. Imala sam dojam da sam potpuno sama na ovom svijetu. To razdoblje mi je bilo zaista teško. Na oca se tada nisam mogla osloniti jer je bio u vlastitom filmu. Pokušavao je na svoj način preboljeti gubitak svoje žene nakon više od 40 godina braka. A taj način nije dozvoljavao osjećaje tuge. Stoga sam sama tražila načine kako izaći iz te situacije.
Nemojte biti sami kad Vam umre bliska osoba.
Našla sam dva rješenja od kojih je jedno rješenje bilo planirano i namjerno, a drugo spontano. Prvo rješenje je bila aktivnost, a druga znanje koje mi je otvorilo oči. Za aktivnost sam se odlučila jer sam shvatila da mi je puno lošije kod kuće gdje me sve podsjećalo na mamu i gdje su mi se intenzivirali osjećaji tuge i samoće. Zbog toga mi je prvi korak bio da tražim aktivnosti koje će me okupirati, po mogućnosti u prirodi i društvu ugodnih ljudi.
Zamolila sam svog trenera trčanja, koji je inače i planinarski vodič, da me pozove na bilo koje druženje ili izlete. Jednostavno nisam znala komu da se obratim. On je razumio da sam zaista sama bez podrške prijatelja ili partnera. Stoga je moju molbu shvatio vrlo ozbiljno. Osim što me pozvao na sljedeći planinarski izlet, tog dana me spontano pozvao i kod sebe doma na neko druženje. To je bila mala gesta sa velikim utjecajem na moju budućnost i proživljavanje tuge.
Ništa nije slučajno.
Na tom privatnom druženju sam upoznala njegove prijatelje. Neki od njih su se okupili da dišu zajedno Sudarshan Kriyu. Objasnili su mi da se radi o tehnici disanja koja se uči na tečaju Umijeća življenja, da ona pročišćava tijelo od stresa i stabilizira um i emocije. Čula sam ja i prije već od nekih ljudi za taj tečaj, no tada me još nije zanimao.
Probudila mi se radoznalost. Činilo mi se da mi ta tehnika disanja može pomoći. Kad su mi rekli da trenutno imaju 1+1 akciju bila sam si sigurna da želim ići na taj tečaj. Odmah drugo jutro na poslu mi je moja kolegica potvrdila da će ići navečer sa mnom na tečaj. Bila sam joj jako zahvalna. Na kraju nam je to bio najbolji teambuilding kojeg smo si mogle zamisliti. Kasnije mi je kolegica priznala da je iz solidarnosti išla sa mnom na tečaj jer je vidjela da sam sama i da mi treba pomoć. Još uvijek sam joj zahvalna na njenoj podršci.
Stekla sam znanje koje me izvuklo iz tuge.
Znanje koje sam stekla na tom tečaju, ali i praktične vježbe koje sam naučila, bile su ključne za moju transformaciju. Naučila sam prirodne zakone života, kako um utječe na raspoloženje, na koji način se mogu vratiti u sadašnji trenutak i zašto je prihvaćanje toliko bitno za duševni mir. Usput sam upoznala sjajne ljude. Profitirala sam i od toga što sam napokon mogla otpustiti svoje emocije. Nitko mi nije branio da budem ono što jesam, jednostavno tužna zbog gubitka mame. Plakala sam i otpustila sam dio emocija koje sam inače pokušavala savladati.
Kroz tehnike disanja, koje sam od tada svakodnevno radila, podigla sam si svoju životnu energiju. Počela sam primjenjivati naučeno, prihvaćati svog oca i ostale okolnosti koje mi tada nisu bile lake. Radila sam sve više na sebi i provodila sam sve više vremena u sadašnjem trenutku umjesto da se brinem o budućnosti ili da razmišljam o prošlim događajima. Jer radosni možemo biti samo dok smo ovdje i sada, a ne kada nam je um okupiran prošlim ili budućim događajima.
Nakon tog tečaja mi se promijenio život na bolje.
I tako sam se uz aktivnost, znanje i druženje izvukla iz stanja tuge. Dvije godine kasnije sam shvatila da je to bila tek priprema za veći gubitak, i to gubitak mog djeteta. Bila sam zahvalna što sam tada već imala ovo znanje sa tečaja koje mi je pomoglo da prođem kroz gubitak kćerke na višem nivou svijesti.
Ako još niste doživjeli gubitak voljene osobe, budite sretni i probajte što više vremena provesti s osobom koju volite jer nikad ne znate kada će biti kraj vašeg druženja. Ponekad vam se može dogoditi da će vam osoba možda ići čak na živce, možda se nećete slagati uvijek s njom. No, ako u srcu znate da volite tu osobu, oprostite sebi i njoj ako vas je uvrijedila. Život je prekratak i prevrijedan da bi ga proveli u svađi i neskladu.
Ljubav je jedino za što vrijedi živjeti.
