Život je vrlo složeni igrokaz.
Ponekad Vam se čini kao da ste režiser i da imate utjecaj na scenu koja se odigrava na pozornici. No dođu i oni trenuci kada imate doživljaj da ste tek krpena lutka, kao da čekate nečije naredbe ili kao da se netko s Vama igra bez da imate ikakav utjecaj na događaje. A u nekim slučajima ste kao dio publike, imate cijeli prizor pred sobom, razumijete tok okolnosti i čekate sa strpljenjem što će se dogoditi znajući da je Vaš utjecaj na splet ravan nuli.
Dok imate dojam da sami utječete na tijek priče osjećat ćete se odlično, tada ćete sve pozitivne događaje prepisati sebi. Problemi se pojavljuju kada dobijete osjećaj da nemate kontrolu nad okolnostima i scenom koja se odigrava. U takvim situacijama mi je pomoglo da vjerujem u nešto veće od sebe i da se sve događa iz nekog dobrog razloga.
Ovo je malo duži uvod, ali on najbolje opisuje kroz koje faze sam prolazila tijekom svoje trudnoće. Kada sam saznala da sam trudna imala sam osjećaj da sam akter koji sa režiserom dogovara sljedeću scenu, baš kao da imam sve pod kontrolom. Hormonalno stanje mi je u tome još dodatno pomoglo. Bila sam uzvišena i sretna što napokon nosim dijete pod srcem i mislila sam da mojoj sreći nema kraja.
Željela sam to dijete.
Točno na pola trudnoće saznala sam sasvim slučajno (samo zato što sam željela vidjeti svoje dijete na 4D snimci) da moje dijete ima vrlo složenu srčanu grešku i da postoji mogućnost da ono neće biti sposobno živjeti. Možete biti sigurni da niti jedna žena na svijetu ne želi čuti takvu vijest sredinom trudnoće. S obzirom na prognozu, teoretski je postojala mogućnost za abortus bez obzira na mjesec trudnoće koji to inače zakonski ne bi više tolerirao. No ja o tome nisam željela ništa čuti. Željela sam to dijete pa makar ono bilo mentalno ili fizički retardirano. U to sam bila sigurna.
Nakon što sam saznala za bolesno srce moje kćerke vježbala sam se u prihvaćanju situacije i u tome da živim u sadašnjem trenutku. Polazila sam od toga da se sve to događa iz nekog razloga, iako mi taj razlog u tom trenutku nije bio nimalo jasan.
Četiri tjedna prije poroda mi je jednog jutra na kontroli u bolnici ginekolog rekao da moram odmah na čuvanje trudnoće u bolnicu zbog toga što je dijete prestalo rasti. Od tog dana sam boravila u bolnici. Imala sam dovoljno prilika da se upoznam sa drugim trudnicama koje su bile sa mnom na odjelu patoloških i visokorizičnih trudnoća.
Usmjerila sam svu energiju u pozitivan ishod.
S obzirom da sam već nekoliko mjeseci znala da moje dijete ima vrlo složenu srčanu grešku, imala sam dovoljno vremena da se naviknem na sve moguće posljedice. Bila sam dosta smirena i pokušavala sam pozitivno utjecati i na druge trudnice koje su bile jako zabrinute zbog vlastitih komplikacija oko trudnoće. Znala sam da nemam ništa od toga da budem tužna ili da paničarim kako su to druge trudnice radile.
K tome sam vjerovala u veći smisao. Rekla sam si da samo Bog zna što i zašto se nešto događa. To mi je bila velika pomoć da mogu pribrano proći kroz tako teško i dugo razdoblje čekanja.
Kada je napokon došao taj dan poroda dogodilo se nešto sasvim neočekivano.
Zapravo su se dogodile dvije stvari. Prva je bila da sam se baš taj dan, još prije vizite koja je iz nepoznatih razloga dosta kasnila, odlučila za kavu iz automata. To naravno nije bilo dozvoljeno prije vizite isto kao što se doručak ne konzumira prije vizite. No tu noć sam jako loše spavala. Probudila sam se i rekla sam svojim curama da imam osjećaj da mi se približava trenutak poroda jer mi je bilo jako teško nositi svoje dijete. Bio je petak i mene je neki unutarnji glasić nagovorio da si priuštim jednu kavicu. Kasnije ćete shvatiti zašto je ta kava bila toliko relevantna.
Za vrijeme vizite nije se ništa posebno desilo. Doktori su gledali moj karton i ništa nisu komentirali, barem ne meni. No par minuta nakon vizite ušla je jedna doktorica i rekla mi je da se spremim. Pitala sam ju za što točno. Začudila se da ništa ne znam pa mi je prilikom zatvaranja vrata samo spomenula da imam patološki CTG. Cure u sobi i ja bile smo zaprepaštene. Ništa nam nije bilo jasno.
I stvarno, pozvala me sestra u sobu na pregled gdje mi je doktorica objasnila da su otkucaji srca mog djeteta sve slabiji i da ne žele preko vikenda ništa riskirati budući da tada nema dovoljno doktora na Rebru za eventualnu operaciju na srcu. I tako su se doktori odlučili za hitni carski rez na dan 27.6.2014. točno dva tjedna prije planiranog poroda.
Zaplakala sam od straha ali i olakšanja.
Pomislila sam: «O bože, sad još i carski rez». Sabrala sam se što sam bolje mogla. Obavila sam u samo nekoliko minuta sve što je prije carskog bilo hitno i bitno. Bila sam izuzetno uzbuđena i sjećam se kako me prilikom EKG-a obuzeo duboki strah. Shvatila sam da je taj trenutak kojeg sam toliko dugo čekala napokon došao.
Upoznat ću svoje dijete i saznat ću detalje o svom djetetu i njegovom zdravstvenom stanju. Saznat ću ima li neki sindrom, je li sposobno preživjeti i kolika mu je šansa da može voditi kvalitetan život. Tada su mi suze protekle licem. Sabrala sam se zbog EKG-a da aparat može vjerodostojno obaviti svoje mjerenje, no tada zaista nisam bila sva svoja.
Sjećam se kako sam se smrzavala u sobi prije operacije, tresla sam se po cijelom tijelu. Prije operacije pitala me anesteziologinja jesam li već nešto jela ili pila. Bilo mi je vrlo neugodno priznati da sam popila kavu jer sam pomislila da možda zbog toga operacija neće biti moguća. No zapravo me to spasilo zato što mi samo zbog toga nije mogla dati potpunu anesteziju, već lokalnu odnosno spinalnu anesteziju.
To je bila prva stvar tog dana za koju sam rekla da se sve događa iz nekog razloga. Jer da sam bila uspavana ne bi bila prisutna pri rođenju moje kćerke koje nije bilo sasvim uobičajeno. Bila sam jako zahvalna da sam barem na kratko mogla vidjeti svoju kćerkicu i pogladiti ju po rukici prije nego što su ju hitno vozili u drugu bolnicu na daljnje preglede i u najboljem slučaju na operaciju srca.
Nisam sumnjala u božji plan.
Druga neobična stvar dogodila se nakon što su mi izvadili dijete. S obzirom na spinalnu anesteziju mogla sam sve pratiti i čula sam kako su doktori nešto pronašli u mom tijelu. Sazvali su još neke druge doktore da se konzultiraju i tada mi je moja doktorica objasnila da su mi pronašli Teratom.
Drugim riječima prilikom carskog reza pronašli su mi tumor od 10 cm koji sam imala od rođenja i koji je zahvatio moj lijevi jajnik i dio crijeva. Nakon kratke konzultacije su doktori odlučili da nije potrebno rezati tkivo jajnika ili crijeva, nego da će mi odstraniti samo tumor.
Za mene je to bio nevjerojatan trenutak. Prisjetila sam se koliko puta sam bila svih ovih godina na raznim pregledima zbog ekstremno jakih bolova prilikom menstruacije. Imala sam i druge simptome, no ni jedan doktor nikada prije nije pronašao taj tumor, čak za vrijeme trudnoće kada sam toliko često bila na nekim ultrazvuk pregledima.
Sve se događa iz nekog dobrog razloga.
U tom trenutku sam shvatila da sam dobila drugu potvrdu da se sve događa iz nekog razloga. Jer da su doktori kod mog djeteta primijetili srčanu grešku ili neki kromosomski poremećaj na početku trudnoće odnosno prije carskog reza, izveo bi se abortus. A kako se abortus ne izvršava carskim rezom, ne bi bilo prilike da se pronađe taj tumor. Teratom bi se i dalje širio po mom tijelu i samo bi radio veću štetu.
Zapravo je čak zastoj rasta mog djeteta bio relevantan čimbenik u cijeloj priči. Jer sam samo zbog toga došla na čuvanje trudnoće u bolnicu te su doktori samo zbog stalnog praćenja srčanog otkucaja mogli donijeti odluku o carskim rezom. U suprotnom slučaju bih došla na porod prilikom trudova ili bi dijete u najgorem slučaju umrlo tijekom trudnoće. U oba slučaja ne bih se radio carski rez, a baš je on bio ključan u otkrivanju tumora.
Shvatila sam odmah da mi je moje dijete spasilo život, makar na jedan vrlo neobičan i pomalo apsurdan način. Ali moja kćerka je imala svoju svrhu i bila sam joj beskrajno zahvalna što mi je na tako poseban način uzvratila moju ljubav prema njoj.
I tako sam u samo jednom danu dobila dvije, čak tri potvrde da se sve događa iz nekog razloga, a kada vjerujemo u to, lakše nam je podnijeti i neke najteže trenutke u našim životima.
