Prihvaćanje kao životna lekcija.
Imala sam jednu fazu kada sam mislila da znam živjeti u sadašnjem trenutku. Tada sam mislila da je dovoljno biti s mislima u sadašnjem trenutku, promatrati svoje misli, vraćati se kroz tehnike disanja u sadašnji trenutak ili sudjelovati stopostotnim angažmanom u onome što radimo u realnom vremenu.
No, došao je taj dan kada sam shvatila da je sadašnji trenutak puno više od toga. Živjeti u sadašnjem trenutku znači također da trebamo prihvatiti situacije koje nam se nameću, bile one dobre ili loše. Ispričat ću Vam kako sam to na vlastitoj koži doživjela.
Moć sadašnjeg trenutka.
Cijeli naš život odigrava se zapravo u jednom nizu sadašnjih trenutaka. No naš um ima tendenciju da luta u prošlost ili u budućnost. Kada su Vam misli u prošlosti, kada se zamarate s nečime što se zbivalo na poslu, u prometu ili kod kuće, tada Vam pažnja nije u realnom vremenu u kojem se nalazi Vaše tijelo i Vaš dah. Isto se događa kada se brinete o budućnosti. U tim trenucima lutanja uma u prošlost ili budućnost, promakne Vam ono što je jedino bitno i to je ono što je upravo sada i ovdje. Jer samo u sadašnjem trenutku možemo biti zaista sretni i povezani sa sobom i svojom unutarnjom srećom. Mene je život učio na ne baš ugodan način što to znači živjeti u sadašnjem trenutku.
Cijela priča počela je u mojoj trudnoći. Tada sam upoznala jednu drugu stranu sebe. Vrlo često sam bila zabrinuta u svezi svog djeteta. Prolazila sam na dnevnoj bazi nekoliko puta situaciju gdje sam bila daleko u budućnosti umjesto da budem u sadašnjem trenutku. Vidjela sam se već sa djetetom kako se šećem ulicom, kako ga presvlačim, kako mu se smijem i ono meni. Čak sam već isplanirala da će ići u engleski vrtić jer mi se to činilo super da dijete igrajući nauči još jedan jezik.
Jedan tren koji je promijenio sve.
U 5. mjesecu trudnoće došao je onaj dan koji je sve promijenio. Željela sam imati lijepe slike svoje bebe pa sam si preko ponude dana kupila 4D ultrazvuk. Dok je pažnja doktora bila na rukama djeteta, glavi, nogama i tijelu, sve je bilo uredu. No, kada je ginekolog detaljnije pogledao srce djeteta ustanovio je neke nepravilnosti. S obzirom da nije stručnjak uputio me u KBC Rebro kod kardiologa. Ja sam tada još uvijek bila smirena jer sam se uvjeravala da je to samo neka mala srčana greškica koja se može operativno riješiti.
Nikada neću zaboraviti kako sam bila opuštena i sretna taj dan kada sam išla na pregled u bolnicu. Bio je to prekrasan proljetni i sunčani dan krajem ožujka, renovacije stana su bile u tijeku i činilo se kao da će sve biti sjajno. Dosta dugo sam morala čekati svoj red, a kada sam napokon ušla u sobu, još uvijek mi je pažnja bila na drveću i cvijeću koje sam mogla vidjeti kroz prozor dok je doktor radio ultrazvukom svoj pregled. Tek kada je kardiolog teško uzdahnuo počela sam se brinuti. Pitala sam ga zašto je uzdahnuo tako glasno. Rekao je da već cijeli dan radi i da je pomalo umoran. No nisu prošle ni dvije minute kada mi je objasnio da moje dijete ima vrlo složenu srčanu grešku.
Taj trenutak mi se činio kao nestvaran.
Pokušavala sam shvatiti što mi doktor upravo objašnjava. Vidjela sam ga kako otvara usta i nešto je izlazilo poput «aorta je na krivom mjestu», «desna strana srca ne radi» i nekoliko stručnih izraza koje nisam poznavala i nisam shvaćala. Ali moj um to nije mogao shvatiti. Mirno sam slušala, bila sam u nekoj vrsti transa, kao da informacije koje čujem ne stižu do mene.
Kardiolog mi je rekao da se u današnje vrijeme svakakve srčane greške mogu operirati i da ipak postoji šansa za moje dijete. Objasnio mi je da će dijete s obzirom na tu veliku srčanu grešku biti operirano odmah nakon rođenja te u prve 3 godine života još 3 ili četiri puta. Koliko god da je to zvučalo grozno bila sam mu ipak jako zahvalna na tim riječima. To je bilo sve što sam htjela i morala čuti taj dan. Čula sam da ipak postoji mogućnost da će moje dijete preživjeti, sve drugo ne bi imalo smisla za mene. Od tog dana lebdjela je jedna velika sjena iznad moje trudnoće.
Početak je bio posebno težak.
Došla sam doma i shvatila sam da ne mogu to što sam upravo saznala objasniti svom ocu koji je bio toliko sretan što njegova kćerka sa 37 godina napokon očekuje dijete. Svaki dan mi je govorio kako će se on šetati sa djetetom, kako će ga čuvati i hraniti. Jednostavno mu nisam mogla reći da je dijete bolesno i da postoji mogućnost da se ništa od toga što si on zamišlja neće realizirati.
Počela sam shvaćati da se možda i moji planovi i želje neće ostvariti. Prvih par dana nakon pregleda kod kardiologa bila sam u nekom čudnom stanju. S jedne strane sam bila tužna, razočarana i u strahu. A s druge strane mi se budila neka vjera u meni da će sve biti uredu iako ne tako kako sam si ja to zamislila.
Iz dana u dan sam sve više shvaćala da nemam apsolutno nikakvu korist od toga da plačem ili da budem u strahu od budućnosti. Počela sam prihvaćati situaciju. Govorila sam si da to tako mora biti iako tada nisam mogla shvatiti razlog. Toliko dugo sam čekala da zatrudnim i onda tako nešto. Nije to bilo lako, ali i to je na kraju bilo samo jedno iskustvo. Ljudi na ovoj planeti prolaze kroz svašta, tugu i bol, sreću i strah, ljubav i mržnju, rođenje i smrt. Shvatila sam da sam došla u fazu života koja me želi nešto naučiti.
Postala sam majstor u prihvaćanju.
Sljedećih 5 mjeseci do kraja trudnoće nije mi bilo lako. Nisam mogla ništa drugo raditi nego prihvaćati situaciju i prilagoditi se najbolje što sam mogla. I dalje sam renovirala i pripremala stan za novorođenče. Željela sam da moje dijete osjeti da ga želim i da mu se radujem. Znala sam da srčana greška možda upućuje na neki sindrom, da će možda biti invalid, ali mene to nije zanimalo. Jednostavno sam željela da ono živi i da budem s njim. Ponekad kad su me emocije ipak nadvladale, morala sam plakati. No pri tome sam mislila na dijete i nisam željela da osjeti moju tugu. Stoga sam se sabrala i čekala dalje onaj trenutak rođenja.
Zadnja dva tjedna trudnoće boravila sam u bolnici na odjelu patološke ginekologije. Bila sam u sobi sa curom koja je imala već tri pobačaja pa se jako brinula za svoju bebu, nije si mogla zamisliti ponovno ju izgubiti. Bila je jako usmjerena na loše i probleme. Iako sam znala da je moj problem puno ozbiljniji s obzirom na svoju dijagnozu, pokušavala sam tu curu stalno ohrabrivati. Željela sam joj biti dobar uzor da ne misli na negativno, nego da vjeruje u to da će ovaj put sve biti uredu. Čula sam kasnije da je ona na kraju rodila zdravu bebu.
Vjerovala sam u veći smisao.
Meni je to vrijeme do rođenja moje kćerke bilo izuzetno zanimljivo. Dok su se druge žene radovale tom trenutku, ja sam se vježbala u tome da budem u sadašnjem trenutku. Nisam više htjela misliti o budućnosti zato što sam znala da ionako nemam nikakav utjecaj na ishod. Dogodit će se to što se treba dogoditi. Čitala sam knjige, pričala sam sa drugim trudnicama na odjelu, primala sam posjete u kafiću kraj bolnice i vjerovala sam u veći smisao. Znala sam da se sve događa iz nekog razloga. I tako sam postala majstor u prihvaćanju situacije koja nije bila laka.
Dan rođenja moje kćerke bio je izuzetan i turbulentan. No to ću Vam ispričati drugom prilikom jer je to zaista priča za sebe. Ono što je mene dirnulo pri odlasku sa odjela to su bile riječi moje doktorice koja me pratila zadnja dva tjedna u bolnici i koja mi je radila carski rez. Uzela je moju ruku u svoje i sa vrlo iskrenim pogledom pun suosjećanja mi je zahvalila što sam bila njihov pacijent i što sam bez obzira na sve okolnosti ostala pozitivna i tako hrabra. Poželjela mi je sve najbolje u nadi da ćemo se drugom prilikom vidjeti u sretnijim okolnostima.
Meni je ovo razdoblje od 5 mjeseci bilo izuzetno napeto i teško, no ostala sam sabrana jer sam prihvaćala situaciju. Željela sam što više živjeti u sadašnjem trenutku i biti sretna s onime što imam. I uspjela sam.
