Što biste Vi učinili za prijatelja kada izgubi voljenu osobu?
Zamislite si sljedeći scenarij: Vaša prijateljica izgubila je svoje dijete samo šest dana nakon poroda. Partnera nema zato što ju je napustio u 5. mjesecu trudnoće, taman kada je saznala da joj dijete ima vrlo složenu srčanu grešku. A njena mama koja bi joj inače bila podrška u težim životnim situacijama, umrla je dvije godine ranije. Dodatno je zbog operacije tumora prilikom carskog reza fizički u vrlo lošem stanju te se jedva kreće. Što biste Vi učinili?
Logičan razum kaže da se podrazumijeva da ćete pomoći svojoj prijateljici, zar ne? No moje životno iskustvo pokazalo je da nema puno ljudi koji će biti dovoljno hrabri i stabilni da Vam budu podrška kada Vam zaista najviše treba pomoć. Doživjela sam svašta u tom najtežem razdoblju. No, ne želim sada pričati o onim ljudima koji su se povukli, već o onima koji su pokazali da su i više od dobrog prijatelja: anđeli sa velikim srcem!
Budite podrška prijateljima i pokažite im da ste prisutni.
Mojim iskustvom želim Vas motivirati da i Vi učinite nešto dobro za Vaše prijatelje kada budu prolazili kroz fazu gubitka voljene osobe ili neku drugu tešku situaciju. Učinite ono što možete jer bolje išta nego ništa, pa makar se radilo samo o kratkoj poruci ili o pozivu na kavu. Pokažite svojim prijateljima da ste uz njih. Jer kada im okrenete leđa bit će im još teže. I nemojte polaziti od toga da žele svoj mir nego ih pitajte, jer nisu svi ljudi isti.
Iako je bilo i drugih dobrih duša koji su mi se javili nakon sprovoda, istaknula bih dvije prijateljice koje su odradile zaista lavovski posao. Da njih nije bilo ne znam kako bih preživjela tugu i bol kroz koju sam prolazila u prva dva tjedna nakon smrti moje kćerke. Pomogle su mi na potpuno različiti način, a željela bih to s Vama podijeliti jer Vas želim nadahnuti.
Svaka od njih učinila je ono što im je srce reklo da je potrebno.
Njih dvije zovu se Barbara i Tatjana. Jedna je visoka, a druga mala. Oboje su vitke i zgodne, a ono po čemu su si također slične to je njihovo lavovsko srce. Učinile su nešto potpuno nesebično kako bi mi pomogle da preživim one najteže trenutke.
Tatjana je nekoliko godina prije toga prošla kroz vrlo slično iskustvo. Izgubila je u samo nekoliko dana svog petogodišnjeg sina kojem su iznenadno dijagnosticirali tumor u glavi. Znala je iz vlastitog iskustva koje su emocije u pitanju kada majka izgubi svoje dijete. I baš zbog toga sam joj beskrajno zahvalna na tome da se nije odmaknula od mene, nego je više nego ikada prije pokazala da mogu na nju računati čak i u najtežim danima.
Samim time što me pitala kako sam već mi je pomogla.
Meni osobno su najteži trenuci bili oni nakon jutarnjeg buđenja. Tada su me znale preplaviti emocije, a nisam nikoga imala kraj sebe da podijelim svoju bol i tugu. Kada sam joj to ispričala ona je sve učinila kako bi me izvukla iz tog stanja. U početku me svako jutro telefonski nazvala da me pita kako sam. Samim time što mi se javila i što je pokazala interes za mene, već mi je pomogla. Dala mi je osjećaj da nisam sama na ovom svijetu i da razumije kako mi je. Osim toga ulijevala mi je nadu da će sve to proći kada bude došlo vrijeme za to, a da do tada mogu računati na nju.
Napravila je ona još jedan korak više da mi pomogne.
Tatjana je zbog mene odgodila svoj odlazak na more. Umjesto toga isplanirala je svako jutro kavu sa mnom. Rekla mi je da zna da je sada puno bitnije da bude sa mnom nego da ode na more: «More može čekati, a tebi treba sada pomoć». Rijetko tko bi tako postupao. Znala sam to jako cijeniti s obzirom da ona zaista ima stresan i naporan posao od osam ujutro do osam navečer. Odgoda njenog godišnjeg odmora bila je za mene prava stvar u pravom trenutku.
Zbog jutarnje kave s Tatjanom morala sam se izvući iz kreveta, spremiti se i prošetati do kafića. Bio je to fizički enorman napor za mene jer me još uvijek svaki korak bolio. No znala sam da će mi biti bolje kada ju vidim, kad ju zagrlim i kada malo popričam sa njom. Znala je kroz što prolazim i zato je imala duboko razumijevanje koje drugi ljudi nisu imali u toj mjeri. Odvojila je svaki dan barem sat vremena za našu kavu, čisto dok mi ona prva faza tuge ne prođe. Bila sam joj beskrajno zahvalna, mom malom anđelu sa prekrasnim osmjehom.
Samoća je gora nego sama tuga.
Barbara je također žrtvovala svoje vrijeme kako bi mi pomogla. Ona je to napravila tako beskompromisno i hrabro da joj dan danas zahvaljujem na njenoj velikodušnosti. Naime, kada mi jutarnja kavica s Tatjanom nije više bila dovoljna da preživim i ostatak dana, nazvala sam svoju prijateljicu Barbaru. Objasnila sam joj da ne mogu više izdržati u svom domu. Samoća mi je bila najveći problem. Zamolila sam ju da mi pomogne, kako god zna i umije.
Ona je shvatila moj poziv vrlo ozbiljno. Obećala mi je da će naći neko rješenje. Već nakon sat vremena me nazvala. Rekla mi je da spakiram nekoliko stvari i da možemo krenuti za dva sata na more. U autu mi je objasnila da je preko ponude dana kupila povoljan vikend odmor za dvije osobe kraj Crikvenice. To je bio pravi potez jer su slijedila dva vrlo teška dana.
Napravila je najhrabriji potez u pravom trenutku.
Bila sam joj toliko zahvalna što me nije ostavila samu, već se družila sljedećih 50 sati non-stop sa mnom. Ta dva dana izašlo je sve moguće iz mene. Kao iz najdubljeg mora isplivale su na površinu sve emocije poput tuge, brige, nade koja se nije ispunila, ljutnje i jednostavno osjećaja nemoći. Očito sam se morala rastaviti kako bih se mogla nakon toga opet sastaviti.
Nakon ta dva dana na moru u njenom društvu, uz koju čašicu crnog vina i sunčanih zraka, došao je za mene trenutak da mogu opet udahnuti. Pomalo mi se vraćala životna energija. Vratila sam se u Zagreb te sam otišla na kratko na vjenčanje jedne prijateljice kojoj sam trebala biti vjenčana kuma. Do slavlja mi naravno nije bilo, no život ide dalje, ne samo moj nego i od ostalih ljudi.
Svaki znak brige i pažnje je dobar.
Moja prijateljica Barbara bila je zaista hrabra ta dva dana. Kasnije mi je rekla da se jako morala sabrati da ne plaće sa mnom. No željela je biti od pomoći te se stoga pravila da je jaka, a zapravo je to i bila. Priznala mi je nakon nekoliko tjedana da joj je bilo to užasno teško, ali da je znala da je meni još puno teže i da mi je jednostavno željela pomoći. Nije imala izbora zato što joj je srce tako odlučilo. Bila sam i njoj beskrajno zahvalna. Rijetko tko ima toliko hrabrosti da napravi takav odlučan potez poput nje.
Ovo su dva vrlo nesebična načina pomaganja. No na kraju može svatko pomoći. Nije bitno u kojoj mjeri i da li znate kako. Bitna je Vaša prisutnost, Vaša želja da pomognete, Vaša briga i Vaša ljubav. Svaka poruka može biti od pomoći, svaki poziv na kavu ili u šetnju. Bilo je nekoliko prijatelja koji su mi se s vremenom počeli javljati kada je ona najteža faza prošla. Cijenila sam svaki interes i svako otvoreno uho. Nisam željela od njih slušati sažaljenje. Samo sam željela društvo svojih prijatelja, nekoga za razgovor.
Budite i Vi podrška svojim prijateljima, pamtit će to cijeli život.
